Vaskovićev udar: Dodik ne štiti RS, već je koristi za svoje bogatstvo

Sjećate li se one često ponavljane izjave Milorada Dodika: „Spreman sam da se žrtvujem za Republiku Srpsku“? Toliko puta je izrečena da je gotovo postala politički refren, nešto poput zakletve koju lider svakodnevno ponavlja. Bila je to poruka koja je kod mnogih izazivala iluziju odlučnosti, patriotizma, pa čak i nesebičnosti.

Ali, ako ste je dovoljno puta čuli, možda ste s vremenom i počeli sumnjati u njeno pravo značenje. Još teže je bilo zamisliti da će se zaista i ostvariti. Ipak, kako piše novinar Slobodan Vasković, istina je negdje sasvim drugačija. Ta rečenica, kaže on, ima svoju ispravnu interpretaciju, a ona glasi:

„Spreman sam da se žrtvujem za Republiku Srpsku – ali pod svojim uslovima.“

A ti uslovi, tvrdi Vasković, nisu ništa drugo do klasični spisak privilegija: da Dodik bude iznad zakona, da koristi resurse entiteta kako mu odgovara, da ne odgovara za zloupotrebe položaja, te da u miru realizuje namještene tendere, uzurpacije i klijentelističke dogovore. Ukratko – da bude neprikosnoveni vladar koji nikome ne polaže račune.

I upravo ta sloboda i moć su mu, smatra Vasković, omogućili da postane jedan od najbogatijih političara ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u cijeloj Evropi. Njegovo političko djelovanje, umjesto da ide u pravcu jačanja institucija Republike Srpske, sve češće liči na koruptivni projekat čiji je glavni cilj održavanje ličnog bogatstva i vlasti, po svaku cijenu.

I tu dolazimo do ključne tačke: kada jednom stekneš sve – bogatstvo, uticaj, potpunu kontrolu nad sistemom – zašto bi se iko žrtvovao? I za koga? Umjesto da ispunjava onu prvu izjavu o spremnosti na žrtvu za narod i entitet, Dodik je, prema Vaskoviću, istu tu izjavu izvrnuo i pretvorio u njenu suprotnost:

„Spreman sam Republiku Srpsku žrtvovati za svoje interese.“

I danas, tvrdi Vasković, upravo to i gledamo. Lider koji je nekada govorio o odanosti narodu sada djeluje kao neko ko je spreman da sve stavi na kocku kako bi sačuvao svoju poziciju, novac i kontrolu. I ne samo on – cijela mreža ljudi, političkih saveznika i poslovnih partnera koja je isprepletena oko njega dijeli isti interes: zadržati sistem u kojem im je sve dozvoljeno.

Pitanje nije više samo šta Dodik jeste, već šta više nije: on nije lider koji će zaista staviti interese naroda ispred svojih. I nije spreman da se istinski žrtvuje – jer je previše toga već uložio u lični komfor i zaštitu.

Zapravo, piše Vasković, ako dođe do ozbiljne političke ili pravne prijetnje, Dodik će radije pobjeći nego se žrtvovati za RS. I to bježanje neće ni izgledati kao poraz – već će ga, vrlo vjerovatno, pokušati predstaviti kao neku novu, veliku „žrtvu“ u ime naroda, dok će u stvarnosti odlaziti sa prepunim džepovima i osmijehom na licu.

I tako će, po svemu sudeći, nestati jedan od najglasnijih „zaštitnika“ Republike Srpske – ostavljajući za sobom zemlju opustošenu korupcijom, ispražnjenu od mladih ljudi i iscrpljenu dugovima koje su stvorile njegove politike.

Jer, kako zaključuje Vasković, žrtvovanje za RS nikada nije bilo iskreno. Iskrena je bila samo računica – lična. Vasković poručuje da je Dodik svoje patriotske parole pretvorio u lične privilegije, dok Republika Srpska sve dublje tone pod teretom dugova, korupcije i političkog klijentelizma.