Vječna vatra ugašena za Halida: Sarajevo zanijemilo pred veličinom legende

U središtu Sarajeva, na mjestu gdje gori simbol otpora, ponosa i slobode – Vječna vatra – dogodilo se nešto što će ostati upisano u historiju grada i naroda. Tog dana, kada je Bosna i Hercegovina ispraćala Halida Bešlića, legendu narodne muzike, plamen koji nikada nije gasnuo – utihnuo je.

Ovaj simbol, koji je prkosno gorio i tokom najtežih dana opsade, kada su granate padale po Sarajevu, kada nije bilo ni struje ni vode, kada su mnogi mislili da će se grad ugasiti – nikada nije prestao gorjeti. Ni tada, ni kasnije. Ali, za Halida Bešlića, čovjeka koji je svojim glasom i pjesmom obilježio generacije, Vječna vatra se ugasila – prvi put od svog postavljanja.

Mnogi građani koji su tog dana prolazili Titovom ulicom zaustavljali su se, gledali u mjesto na kojem uvijek titra svjetlost nade, i nisu mogli vjerovati svojim očima. “Ni u ratu nije ugašena, a danas jeste – za Halida”, govorili su ljudi sa suzama u očima. Neki su stajali u tišini, drugi su palili svijeće, a treći su samo sklapali ruke, kao da se klanjaju pred nevidljivim spomenikom čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag.

Oni koji su poznavali Halida znaju da je on bio više od pjevača. Bio je simbol Bosne i Hercegovine, čovjek koji je svojom skromnošću i dobrotom povezao narod bez obzira na vjeru, naciju ili mjesto rođenja. Njegove pjesme nisu bile samo muzika – bile su priče o životu, ljubavi, boli i ponosu. Zato ne čudi da su mnogi ovu simboličnu tišinu plamena doživjeli kao poruku da se i sam grad poklonio svom sinu, svom umjetniku, svom Halidu.

Ugasiti Vječnu vatru, makar i na kratko, nosi snažnu simboliku. To nije bila slučajnost, nego, kako mnogi vjeruju, gesta poštovanja. Kao da je Sarajevo samo odlučilo da na trenutak zaustavi dah, da zastane, da u tišini oda počast čovjeku koji je pjevao o njemu, koji ga je volio i nikada nije napustio.

Na društvenim mrežama i u medijima pojavile su se hiljade poruka. Jedna od njih postala je viralna:
„Vječna vatra je ugašena – jer je i ona zaplakala za Halidom.“

U tim riječima sadržano je sve što je narod osjećao. Jer Halid nije bio samo glas naroda, on je bio glas Bosne. Njegove pjesme su odzvanjale planinama, selima i gradovima, a sada, kad je otišao, i priroda i grad su zašutjeli.

Neki su čak rekli da je taj trenutak gašenja plamena bio poruka neba – da se svjetlost jednog života ugasila, ali da će njegova toplina ostati u srcima ljudi.

Dok se vatra ponovo zapalila, mnogi su stajali i gledali u plamen koji se vratio – kao simbol da Halid, iako je otišao, i dalje gori kroz svoje pjesme, kroz sjećanja i kroz narod koji ga nikada neće zaboraviti.

Narod će dugo pamtiti taj prizor – trenutak kada je i Vječna vatra zaplakala za svojim Halidom. Jer neki ljudi ne umiru – oni samo nastave da žive u sjećanjima, pjesmama i srcima onih koji ih vole.

Ugasiti Vječnu vatru za Halida Bešlića bilo je više od čina. Bila je to tiha poruka ljubavi, zahvalnosti i poštovanja.
Sarajevo je na trenutak zaustavilo vrijeme – i u tom trenu, čitava Bosna je zaplakala zajedno sa svojim gradom.