“Dodik raskomadava BiH: Nova mapa sa dva distrikta potresa zemlju!”

Dodik srušio temelje pravosuđa BiH: Država se lomi, narod ispašta

Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, učinio je ono što se do juče činilo nezamislivim – simbolično je ukinuo Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, i to u samom srcu njihovog djelovanja, u njihovom sjedištu. Dok bi se neki zadovoljili površnom ocjenom da se povukao pred pravdom, istina je znatno dublja i mračnija. On nije kapitulirao – naprotiv, njegovo djelovanje bilo je hladno proračunato i politički usmjereno, uz svesrdnu pomoć funkcionera bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Dodik nije učinio ovaj korak iz straha ili slabosti, već kao sastavni dio svoje dugogodišnje strategije destabilizacije države. Moralne vrijednosti, ako su ikada bile dio njegovog političkog vokabulara, davno su nestale. Skrupula nema, granica ne poznaje, a spremnost da se žrtvuje vladavina prava zarad lične koristi nikada nije bila upitna.

Novinar Slobodan Vasković piše da Dodik već godinama koristi svaku priliku da zaštiti sebe i svoje interese, pa ni ovaj put nije bilo drugačije. Kako kaže, ne postoji ništa što ne bi učinio da izbjegne zatvorsku kaznu ili čak i samo pritvor. Njegova sposobnost da se provuče kroz najuže pravne i političke pukotine već je postala gotovo nadrealna. Klečanje, šaputanje, pa čak i ponižavanje, za njega su legitimne metode političkog preživljavanja.

Ovim činom, Dodik je napravio ozbiljan rez u samom tkivu bosanskohercegovačke državnosti. De facto je ukinuo važan stub vlasti – pravosudni sistem države – i time ne samo dodatno oslabio institucije, već ih učinio besmislenim. Nažalost, to nije učinio sam. Uz njega su, svjesno ili nesvjesno, stali i mnogi političari iz bošnjačkog i hrvatskog korpusa, neki čak i fizički – vozeći ga do ključnih sastanaka, gdje su se donosile odluke koje urušavaju državu.

U cijelom ovom procesu, Dodik je jasno pokazao da ima cilj – a to je redefinisanje Bosne i Hercegovine. Već se govori o novoj unutrašnjoj podjeli zemlje, koja bi obuhvatala četiri administrativne cjeline i dva posebna distrikta. Brčko je već poznata jedinica sa posebnim statusom, ali sada se sve češće spominje i formiranje novog distrikta – Sarajeva, kojem bi bila pripojena teritorija Istočnog Sarajeva. Time bi glavni grad izgubio status simboličkog centra države i postao nova politička zona u sivoj zoni entitetskih interesa.

Slučaj protiv Dodika zbog narušavanja ustavnog poretka je, prema riječima Vaskovića, tek politička predstava. Takav proces može trajati godinama, možda i decenijama, bez ikakvih konkretnih rezultata. U međuvremenu, šteta koju je nanio ostat će trajna.

Zabrinjavajuće je i to što je dobar dio bošnjačkih političkih elita sve to posmatrao iz prikrajka, a neki su, svjesno ili ne, i učestvovali. Vasković ironično konstatuje da će se moći hvaliti kako su lično prevozili Dodika dok je, korak po korak, rušio državne institucije. Time je, uz prešutnu saglasnost dijela političkog Sarajeva, u tišini izvršen udar na ono malo što je ostalo od državnog integriteta.

Posebno opasna bila je nada nekih aktera da bi kriza u Srbiji mogla prerasti u građanski rat, što bi, po njihovom mišljenju, moglo oslabiti Dodika. Takvo razmišljanje je ne samo pogrešno, već i duboko neodgovorno. Umjesto da štite institucije svoje zemlje, gledali su preko plota, čekajući tuđu nesreću kao potencijalni spas.

Dok su čekali taj “rat koji dolazi”, Dodik je iskoristio prazninu i simbolično “zbrisao” Sud i Tužilaštvo BiH, pretvarajući ih, kako piše Vasković, u običnu “tepsiju”. Međunarodna zajednica, iako sve vidi i zna, nastavlja da igra igru licemjerja i ne reaguje na ozbiljne poremećaje u pravnom poretku BiH.

Na kraju, kada je Dodik već završio svoje, na scenu je stupio Bakir Izetbegović, koji je samo potvrdio urušavanje sistema. Osman Mehmedagić i Ranko Debevec, ključne figure raznih afera, ekspresno su prebačeni pod nadležnost federalnog pravosuđa. Tako je Sud BiH ostao bez stvarne uloge – zarastao u korov, kako piše Vasković.

Država je ostavila svoje građane. Sve više ljudi odlazi jer ne žele živjeti u zemlji u kojoj institucije rade protiv naroda, a ne za njega. Šansa je postojala, ali pravosuđe je nije iskoristilo. I tako, dok političari grade karijere na pepelu države, narod – odlazi.