Amerika i Evropa: Zajednička odbrambena strategija protiv prijetnji iz Rusije i Kine

Predstojeći samit NATO-a koji će se održati krajem mjeseca u Haagu mogao bi označiti jedan od najvažnijih geopolitičkih trenutaka u posljednjim decenijama. Na dnevnom redu ovog skupa naći će se, između ostalog, i prijedlog o znatnom povećanju vojne potrošnje članica Saveza – čak do pet posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Ovakva odluka, ako bude donesena, mogla bi promijeniti način na koji svijet doživljava odbranu, sigurnost i vojno-strateške odnose među globalnim silama.

Različite prijetnje – isti odgovor

Sjedinjene Američke Države već duži niz godina kao najveću prijetnju globalnom poretku i interesima Zapada vide Narodnu Republiku Kinu. Razlog leži u rastućoj vojnoj, ekonomskoj i tehnološkoj moći Pekinga, ali i u sve češćim tenzijama oko Tajvana, Južnokineskog mora i trgovinske politike. S druge strane, Evropa, suočena s ratom u Ukrajini i sve agresivnijom vanjskom politikom Kremlja, najveću sigurnosnu prijetnju vidi u Rusiji. Ova razlika u percepciji neprijatelja stvorila je svojevrsnu napetost među saveznicima, ali izgleda da se iza zatvorenih vrata stvara jedinstvena strategija.

Kako se nezvanično spekuliše, lideri NATO-a postigli su kompromis: Amerika će ostati garant sigurnosti Evrope u slučaju dalje eskalacije ruske agresije, dok će evropske zemlje podržati SAD u mogućem budućem sukobu ili konfrontaciji s Kinom na području Indo-Pacifika. Iako ovakav dogovor još nije službeno potvrđen, indicije o njemu sve su očiglednije.

Jednu od takvih naznaka dao je Matthew Whitaker, bivši američki ambasador pri NATO-u i blizak saradnik Donalda Trumpa, koji je tokom nedavnog online brifinga izjavio da, iako je Rusija trenutno najveća prijetnja NATO-u, Kina predstavlja jednako ozbiljan izazov koji ne treba zanemariti.

Povijesni kontekst: Zašto je Rusija prijetnja?

Ne treba zanemariti ni širi historijski kontekst koji dodatno pojašnjava evropski strah od Rusije. Naime, Ruska Federacija već godinama otvoreno izražava nezadovoljstvo zbog širenja NATO-a na istok, što smatra direktnim kršenjem dogovora postignutih nakon Drugog svjetskog rata – konkretno, dogovora iz Jalte, kojim su Istočna i Zapadna Evropa podijeljene na sfere uticaja između tadašnjih supersila: SAD-a i Sovjetskog Saveza.

Zapadni lideri, vođeni idejom da je kraj Hladnog rata donio novu eru stabilnosti, demokracije i globalizacije, uveli su mnoge istočnoevropske države u NATO i Evropsku uniju. Rusija to doživljava kao opasno približavanje neprijateljskih snaga njenim granicama, te kao direktan izazov vlastitom suverenitetu i sigurnosti. Iz te perspektive, vojna agresija na Ukrajinu posmatra se ne samo kao akt imperijalizma, već i kao pokušaj Moskve da ponovo uspostavi izgubljeni balans moći.

Od riječi do konkretnih brojki: Šta znači 5% za odbranu?

Planirano povećanje vojne potrošnje na pet posto BDP-a predstavlja ogroman zaokret u dosadašnjoj sigurnosnoj politici, naročito za mnoge evropske države koje tradicionalno favorizuju pacifizam i minimalne vojne izdatke. Još prije nekoliko godina, cilj o izdvajanjima dva posto BDP-a činilo se nedostižnim za mnoge članice NATO-a.

Donald Trump je tokom svog prvog predsjedničkog mandata bio najglasniji zagovornik povećanja odbrambenih budžeta, često optužujući evropske saveznike da “žive na račun” američke vojne zaštite. U to vrijeme, tek nekoliko članica je dostizalo cilj od dva posto, dok su ostale pokušavale opravdati manja izdvajanja tvrdnjama da ne postoji neposredna prijetnja miru.

Danas, situacija je potpuno drugačija. Planiranih pet posto podrazumijeva da će NATO članice godišnje uložiti više od 2.000 milijardi dolara u sektor odbrane. Prema NATO-vom saopštenju, od toga bi 3,5 posto bilo direktno uloženo u vojnu moć – naoružanje, obuku, vojne operacije – dok bi 1,5 posto išlo na infrastrukturu, logistiku, otpornost na krize, kao i civilnu zaštitu.

Ovakve brojke mijenjaju geopolitičku dinamiku i signaliziraju da se Zapad priprema za dugoročnu konfrontaciju ne samo sa sadašnjim prijetnjama, već i s potencijalnim izazovima budućnosti.

Kakve veze ima BiH?

Bosna i Hercegovina, iako nije članica NATO-a, ima usvojen Zakon o odbrani koji definiše evroatlantske integracije kao strateški cilj države. S obzirom na to da se u narednim godinama očekuje produbljivanje saradnje sa Alijansom, uključujući i mogućnost članstva, BiH će se morati prilagoditi novoj realnosti.

To uključuje povećanje ulaganja u vojsku, modernizaciju Oružanih snaga BiH, izgradnju vojne infrastrukture i razvoj strategija otpornosti na savremene hibridne prijetnje – cyber napade, dezinformacijske kampanje i energetski pritisak.

Takođe, treba imati na umu da je Evropska unija već krajem prošlog mjeseca usvojila paket vojnih investicija vrijedan 150 milijardi eura, u okviru kojeg su i zemlje Zapadnog Balkana pozvane da predlože projekte. Do kraja decenije, očekuje se da ukupna ulaganja u evropsku odbrambenu arhitekturu iznose čak 800 milijardi eura.

Odbrana kao temelj prosperiteta

Iako se teme vojske i naoružanja često doživljavaju kroz ideološku ili emotivnu prizmu, historija je više puta pokazala da stabilnost, prosperitet i kvalitetan život ne mogu postojati bez sigurnosnih temelja. Sve uspješne države bile su ili vojno jake, ili su bile dio jakih vojnih saveza koji su ih štitili.

Bezbednost nije luksuz – to je osnovni preduslov za bilo kakav napredak. Ako građani nisu sigurni da će njihova djeca moći mirno odrastati, ako ekonomija ne može funkcionisati bez straha od ratova i kriza, tada ni investicije, ni obrazovanje, ni zdravstvo nemaju stvarnu šansu da uspiju.

Predstojeći NATO samit u Haagu, stoga, ne tiče se samo članica Saveza, već cijelog svijeta – uključujući i male, potencijalno ugrožene države kakva je Bosna i Hercegovina. U vremenu kada se međunarodni poredak lomi između demokratije i autoritarizma, jasno je da se linija fronta neće više voditi samo na bojnom polju, već i kroz odluke o budžetima, strateškim partnerstvima i dugoročnoj viziji sigurnosti.